----
MNO, Muslimanska Narodna Organizacija - prva bošnjačka politička stranka formirana 3.decembra 1906 koju je vodio Egzekutivni odbor na čelu sa Alibegom Firdusom. Stranka je imala i svoje glasilo, Musavat (Jedinstvo).
U svom programu MNO je na prvom mjestu zahtijevala muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i političku, tj. državnopravnu autonomiju. MNO je uživala podršku ogromne većine svih slojeva muslimanskog stanovništva, mada su njezino rukovodstvo činili uglavnom imućni zemljoposjednici. Njihov agrarni program u osnovi sadrži zahtjev da se seljak oslobodi svog kmetskog prava i time pretvori u običnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu.
Bošnjaci su južnoslavenski narod u jugoistočnoj Evropi, koji uglavnom žive u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, posebnom historijskom području između Srbije i Crne Gore. Neka novija istraživanja tvrde da su Bošnjaci stariji od svoje slavenske narodnosti i da su ilirskog porijekla. Ipak, dok se ne donese konačan stav savremene historiografije Bošnjaci će i dalje sloviti kao južnoslavenski narod, koji se u u većini slučajeva asimilirao sa domicilnim ilirskim starosjediocima na području Bosne i Hercegovine. Značajne skupine Bošnjaka žive u Hrvatskoj, Sloveniji, te u Zapadnoj Evropi (Švedska, Norveška, Njemačka, Austrija, Švicarska, Nizozemska) i Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjaci govore bosanskim jezikom i pišu uglavnom latinicom i manje ćirilicom. Relativnu većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj pravoslavaca, katolika i ateista. Bošnjaci kao nacija pripadaju evropskom civilizacijskom krugu i uzmemo li ilirsko porijeklo u obzir jedna su od najstarijih nacija u Evropi.
Historija imena
Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države . U počecima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti (kojoj su Bosnjaci pripadali u sklopu Crkve Bosanske), dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za vrijeme ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili "plemenskom" značenju. Sami narod koji je nastanjivao BiH za sebe je upotrebljavao različite nazive: od Bošnjak u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske, definitivno nadvladala dotada strana srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje, o čemu svjedoći i pjesma Safvet-bega Bašagića. Bošnjački narod(odnosno onaj dio koji nije primio srpstvo i hrvatstvo) je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja ("Bošnjaci"; "Hrvati"; "Srbi"; "Jugoslaveni-muslimani"; "Muslimani"), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih država, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.
Za odrede konjanika-kopljanika, pogledajte Bošnjaci
Historija Bošnjaka
Bošnjaci danas
BošnjaciBošnjaci
Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 50% i 55% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.
Nacionalna svijest je se isto proširila među Bošnjake u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito na području Sandžaka). Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo izvan domovine.
Još 40000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 32500 živi u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisima. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17000 Bošnjaka.
Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi, i Turskoj.
U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.
U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Sent Luis i Čikago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Jutike ili Hemtremika, ali tu čine veći dio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće Bošnjačke zajednice su u Torontu i Vankuveru.
Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među onim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Takođe, standardizirani bosanski jezik treba zamjeniti stari srpsko-hrvatski koji su učili nekoliko generacija Bošnjaka. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.
Kultura
Glavni Članak: Kultura BošnjakaGlavni članak: bosanski jezikbosanski jezik
Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.
Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:
- jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja
- utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima
- relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću - budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
- no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.
Religija
20. stoljećuGlavni članak: Islam u Bošnjaka
Bošnjaci su većinom i običajno muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski utjecaj na ovim prostorima. Međutim, zbog suvremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ima i jedan jako mali dio Bosnjaka pravoslavaca i Bosnjaka katolika zbog sirenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije.
Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. stojeću. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.
Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bošnjaci zamijene njihovo staro pučko kršćanstvo za pučki Islam.
Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u Bošnjačko muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. stoljeća i Austro-Ugarske okupacije.
Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. stoljeću postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski Islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski Islam sastojao od mješovitih Islamskih i Kršćanskih uticaja.
Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Mustafa Cerić. Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "Bosanski" Islam ali podržava "Evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.
Simboli
EvropeEvropeEvrope
Tradicionalne bošnjačke boje su zeleno, bijelo, žuto, i plavo. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i lijljan (lat. lillium bosniacum).
Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.
Bošnjačke zastave iz Osmanske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi.
Zastava nezavisne bosanske države u 19. stoljeću bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.
Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na osnovu starog grba bosanske dinastije Kotromanići, plavi grb sa šest zlatnih ljiljana.
Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.
Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi.
Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.
The Diocese of Southeast Florida first became an independent diocese in 1969. The diocese was previously a part of the Diocese of South Florida, which split to form the dioceses of Central, Southwest and Southeast Florida due to its size.
[http://www.diosef.org/ The Diocese of Southeast Florida]
[http://ecusa.anglican.org/ The Episcopal Church in the United States of America]
Southeast Florida, Episcopal Diocese of
